Kada nam je u veljači 2012.god. uginuo pas mislila sam da nikada neću imati drugog. I onda smo otišli u goste prijateljima u Vojvodinu i ugledali njihove ,nama dotada nepoznate pse, PULIJE. Najmanji od njihova tri šteneta bio je mužjak koji se nije micao od mojih nogu i odluka je pala, ide s nama u Osijek.
Listopad 2013.
KAN
Danas nakon dvije godine svi u kući znamo da je odluka bila ispravna imamo najboljeg, najumiljatijeg i najodanijeg psa. Kan je sve , samo ne običan pas. U šetnji uvijek izaziva pozornost i kao da je toga svjestan , hoda vrlo gordo, poanaša se kao zaštitnik, budno nas čuva , a u kući prava maza , ako ga slučajno , mi ili naši gosti zaboravimo pomaziti svako malo nas posjeti gurkajući šapom.
E , a kada se odluči igrati , a to je vrlo često oko 22 sata, ne postoji način da mu se odupreš, uporno će donositi igračke i, naravno lajati. Jedina mana mu je što ne zna pričati, nitko u zgradi ne može proći a da on to ne registrira , tada bi znali i sva aktualna događanja . Ali lajanjem ''počasti'' samo susjeda , omraženog retrivera , taj nikada nije izašao da ga Kan nije ''ispratio''.
Mogla bih ja o mom Kanu pisati još puno toga jer je svaki dan s njim puno lijepih trenutka ali je i ovo sasvim dovoljno kako bih vam rekla da je PULI poseban pas.
